RONJENJE NA 1000 I OHOHO METARA
(vikend 26.-27. travnja 2003.)

Autima smo se dovezli do Vošca a onda u dobru raspoloženju i pretrpanih ruksaka (pravi manijaci osim speleološke opreme nose i ronilačku) krenuli prema Lokvi. Po dolasku na Lokvu nastavljamo dalje prema Kaocima. Nakon pola sata hoda ( i ukupno nešto više od dva sata) izlazimo na zaravan neoubičajno velikih dimenzija za Biokovo.

Široka je i duga oko petstotinjak metara a sa svih strana okružena je planinskim grebenom. A da je Bog bio široke ruke kad je stvarao Biokovo vidimo i po potoku koji izvire na jednom dijelu livade te vijugajući kotlinom ponovno ponire par stotina metara dalje. Mjestimično je dubok oko metra. Za ovu nadmorsku visinu (1300-1400 m/nm) doista prava rijetkost. Uz potok pronalazimo krasan suvenir - rogovlje muflona. Ovakav nalaz samo nam potvrđuje kako malo ljudi uživa u šetnji po ovom dijelu planine. Šteta. Nemamo puno vremena i laganim hodom nastavljamo dalje. Desetak minuta hoda dalje ulazimo u bukovu šumu i dolazimo do cilja - jame Harare.

Na ulazu tek manji problem - vertikala od petnaestak metara. Nažalost i tih petnaestak metara sasvim je dovoljno da Anita, koja nema većih speleoloških iskustava, počne razmišljati o odustajanju. Htjeli smo dolje ali opet nemamo srca ostaviti je samu na ulazu. Nakon kraćega razmišljanja, nagovaranja i pregovaranja odlučujemo da se Bocko i Juco ipak spuste a Anita i ja ćemo ostati na površini. Mada će mi uvijek biti žao što se nisam dolje spustio (biti će još prilika) ne mogu reći da mi je bilo loše. Umorni od hoda Anita i ja smo se udobno zavalili i pričom kratili vrijeme. Istodobno, Bocko i Juco su već naveliko rovarili po utrobi jame. Naosnovu njihove priče i fotografija sigurno da je vrijedna obilaska ali ja se ne bih usudio opisivati je u detalje. Ipak u njoj nisam bio. Jasno, podrazumijeva se da su u njoj osim šetanja i puzanja malo i ronili. Nakon sati po vremena izašli su i oni vani. Zasluženo se odmorili, marenda, razmjena impresija (obostrana), ponovno pakiranje opreme i polako se uputili istim putem nazad. Do Vošca smo stigli sa samim sumrakom.Da ovo ipak ne bi bio samo "radni" izlet nismo se istu večer vratili kući. Noćimo u našem domu, a to podrazumijeva nastavak ugodnog druženja, razgovor, kužinavanje po mjesečini i umorom izazvani rani odlazak na spavanje. Sutra smo se odmorni i bogatiji novim spoznajama uputili kući.

Napisao: Dragan Delić